Zašto slavimo i kakvi su običaji za Novu godinu?
Doček Nove godine je jedan od najglamuroznijih događaja u toku godine. Milioni ljudi širom sveta ispraćaju staru i dočekuju Novu godinu, nadajući se da će im ona doneti više sreće i lepih trenutaka. Međutim, mi imamo neka pitanja. Recimo, kada su ljudi počeli da slave Novu godinu? Zašto? Na koji način i kakvi su novogodišnji običaji širom sveta? Kako nam novogodišnji i božićni praznici kucaju na vrata, odlučili smo da odgovorimo na sva ova pitanja. Evo odgovora kada smo počeli da slavimo Novu godinu, koji su običaji kod nas i u svetu i šta sve vezujemo za novogodišnje praznike. Počnimo!
Kada je počeo da se slavi doček Nove godine?
Nova godina je dan kada, po kalendaru, započinje novi ciklus računanja vremena. U većini kultura za početak godine uzima se 1. januar, dan koji je u gregorijanskom kalendaru zabeležen kao prvi dan u godini. Doček Nove godine takođe predstavlja i jedan od najstarijih običaja, kao i običaj koji je prihvatio veliki broj ljudi širom sveta.
Sam običaj proslavljanja potiče od obeležavanja svetkovine za rađanje Sunca. Kako su se tokom vekova menjali kalendari, tako je menjan i dan kada nova godina počinje. S obzirom na to da mnogi narodi nisu imali kalendare, godinu su računali prema vremenskim prilikama i godišnjim dobima, kao i na osnovu poljskim radova koje su obavljali. Smatra se da je prvu „proslavu“ Nove godine održao narod u Mesopotamiji pre više od 2000 godina, i tada se ona dočekivala sredinom marta. Kinezi predstavljaju se smatraju jednim od prvih naroda koji je započeo obeležavanje ovog dana, i tada su trgovci međusobno razmenjivali poklone.
Iako je januar uveden u kalendar 700 godina pre nove ere, kod Rimljana se Nova godina do 153. godine pre nove ere čekala prvog dana marta. Do tada je godina imala 10 meseci. Proslava novogodišnje noći pomerena je za januar zato što je to bio početak civilne godine, dan kada su novoizabrani konzuli stupali na vlast. Međutim, ovaj običaj je svako tumačio kako je želeo, tako da su neki nastavili da je slave 1. marta. Ipak, 46. godine pre nove ere, Julije Cezar je predstavio novi solarni kalendar koji je pokazivao da godina počinje tačno 1. januara, i zakonom je propisano da se taj dan obeležava kao početak.
Praznik Kalenda (Kolede) obeležavan je u srednjem veku širom Evrope. Smatra se da odatle potiče i sam naziv „kalendar“, a vezuje se za stari Rim. U srednjem veku u Evropi nije se obeležavala „najluđa noć“ jer se taj čin smatrao bezbožničkim i paganskim. U hrišćanskoj Evropi različiti dani su se uzimali za početak nove godine – 25. decembar, 1. mart ili 25. mart. Tek 1582. godine, kada je zvanično prihvaćen gregorijanski kalendar, katolici su prihvatili ovaj običaj. Britanci su ove izmene prihvatili tek 1752. godine, a do tada su, kao i njihove američke kolonije, ovaj praznik obeležavali u martu.
Jelka kao novogodišnji simbol
Mnogima je kićenje jelke i dekoracija kuće omiljeni običaj vezan za novogodišnje praznike. Iako većina nas upravo jelku i poklone povezuje sa dočekom Nove godine, mnogi ne znaju zašto je baš jelka drvo koje ukrašavamo i kada je ova tradicija započeta.
Jelka, kao zimzeleno drvo, simboliše život i nadu da će, nakon zime, opet doći topli i lepi dani. Iako se ne može sa sigurnošću tvrditi, smatra se da je ovaj običaj počeo da se praktikuje u Severnoj Evropi pre oko 1000 godina. U mnogim delovima Evrope koristilo se i drugo drveće, ne samo jelke. Kada nisu mogli da priušte pravo drvo, ljudi su pravili piramide od drveta i ukrašavali ih jabukama, svećama i papirom kako bi lepše izgledale.
Prve istorijski zabeležene jelke okićene su u Talinu, u Estoniji 1441. godine i 30-ak godina kasnije u Rigi, glavnom gradu Litvanije. O ovim događajima se ne zna mnogo, osim to da su jelke bile postavljene na gradskim trgovima, da su stanovnici igrali oko njih i proslavljali, a na kraju ih palili. Jedna slika napravljena 1521. godine u Nemačkoj pokazuje drvo koje je u paradi nošeno kroz grad, dok je drvo pratio čovek na konju. U Bremenu postoji zapis o komadu drveta iz 1970. godine. Drvo je opisano kao „ukrašeno jabukama, orasima, perecama i papirnim cvetovima“.
Koliko nam je danas poznato, prvi čovek koji je jelku uneo u kuću na način na koji i danas to radimo bio je nemački sveštenik Martin Luter. Legenda kaže da je jedne noći, šetajući šumom, između krošnji drveća ugledao zvezde i da ga je to podsetilo na Isusa. Tada je odlučio da u svojoj kući okiti jelku i tako je započeta tradicija koju milioni ljudi širom sveta i danas praktikuje. Međutim, u Nemačkoj je jelka bila više vezana za proslavu Božića, nego za Novu godinu. I dan danas se u svim nemačkim gradovima ulična dekoracija skida dan ili dva nakon katoličkog Božića, dok samo retki delovi grada ostaju okićeni i u novogodišnjoj noći.
Međutim, kao i svaka istorijska priča, i ova ima više verzija. Naime, jedna od njih govori o engleskom svešteniku Bonifaciju koji je u srednjem veku otputovao u Nemačku kako bi među paganskim plemenima propovedao hrišćanstvo. Na svom putu naišao je na grupu pagana koji su žrtvovali dečaka u čast hrasta. Kako bi sprečio nasilje, poželeo je da smanji hrast, i na iznenađenje svih mlade jelke su počele da niču iz hrasta. On je ovo shvatio kao znak hrišćanske vere i njegovi sledbenici su počeli da ukrašavaju ovo drvo.
Još jedna legenda govori o nastanku ovog običaja. Jednog dana šumar je sedeo sa porodicom u svoj kolibi. Bili su okupljeni oko vatre kako bi se u toku hladne zime zagrejali. U toku večeri neko je pokucao na vrata. Bio je to dečak koji je promrzao i šumar i njegova porodica su ga velikodušno prihvatili. Dali su mu da pojede nešto i da prespava u krevetu njihovog najmlađeg deteta, koje je to delilo krevet sa svojim bratom. Kada su se ujutru probudili, na Božić, porodicu je dočekao hor anđela, a ispostavilo se da je dečak kojega su ugostili sam Isus Hrist. Kao znak zahvalnosti, on im je darivao grančicu jele i od tada se u narodu ustalila upotreba jelke kao božićnog drveta.
U Nemačkoj su prve jelke bile okićene jestivim ukrasima kao što su na primer medenjaci ili jabuke. Vremenom su se zanatlije koje su pravile predmete od stakla dosetile da naprave i staklene ukrase. Nije prošlo mnogo vremena otkad je prva jelka okićena, a već su počeli da se koriste najrazličitiji ukrasi – šareni i svetlucavi papirići, sveće, slatkiši, zlatne folije… Jelke počinju da liče na one koje mi danas ukrašavamo u svojim domovima. U početku, na vrh su stavljane figurice bebe Isusa, zatim anđeli, a nakon toga vrhove počinju da krase zvezde.
U viktorijansko doba drveće je bilo okićeno svećama kako bi ličilo na zvezde. I danas se u mnogim krajevima sveta sveće koriste kao nezaobilazna dekoracija za Novu godinu.
Običaji u Srbiji za Novu godinu
Pored mnogih običaja koji se u našoj zemlji praktikuju, značajni su i običaju vezani za novogodišnju noć. Do 50-ih godina prošlog veka bio je običaj da se za Božić seče grana hrasta, unese u kuću, a kasnije i spaljuje. Tek od 50-ih godina naš narod počinje da kiti jelku.
Postoji verovanje da je u novogodišnjoj noći dobro nositi crveni veš jer on donosi sreću u narednoj godini. S obzirom na to da je crvena boja u srednjem veku posmatrana kao simbol nečega nečasnog i đavolskog, ljudi su se dosetili da ovu boju mogu nositi ispod garderobe i tako je nastala tradicija nošenja crvenog veša.
Naš narod veruje da u novu godinu ne bi trebalo ulaziti sa dugovima, te je najbolje sve nerešene račune podmiriti pred kraj odlazeće godine. Takođe tog dana ne bi trebalo iznositi ništa iz kuće jer se smatra da će porodica tako imati problema s novcem naredne godine.
Sreća će vam biti naklonjena ukoliko prva osoba koja vam uđe u kuću u novoj godini bude visoka i tamnokosa muška osoba. Narod veruje da se nova godina mora dočekati uz puno buke i veselja, jer je to jedan od načina da se oteraju zli dusi.
![]()
Novogodišnje veče se proslavlja uz trpezu bogatu najrazličitijim jelima, u društvu porodice i prijatelja. Peva se, veseli, razmenjuju se pokloni.
Običaji za Novu godinu u inostranstvu
Širom sveta ljudi praktikuju različite običaje na prelazu iz stare u novu godinu. U većini kultura ovo veče se proslavlja uz veliku količinu hrane i najrazličitija jela kako bi se prizvala rodna i bogata godina. S obzirom na to da svinje simbolizuju prosperitet i uspeh, na mnogim trpezama u Austriji, Mađarskoj, Portugalu pa i u našoj zemlji, nađe se i prasetina. Torte i kolači u obliku kruga, kao znak da je zaokružena cela godina, služe se u Grčkoj, Holandiji, Meksiku… U Švedskoj i Norveškoj se služi sutlijaš u kome je sakriven badem, i smatra se da će onog koji pronađe badem pratiti sreća cele godine.
Širom sveta tačno u ponoć ljudi gledaju vatromete. U većini svetskih gradova možete uživati u spektakularnim novogodišnjim vatrometima koji iz godine u godinu okupljaju sve veći broj posmatrača. Takođe, pevaju se pesmice pre nego što nastupi čuveno odbrojavanje.
Nova godina donosi i nove odluke – mnogi ljudi prave novogodišnje rezolucije i postavljaju sei ciljeve za narednu godinu. Nov početak je pravo vreme da se osvrnemo i vidimo šta smo sve postigli u prethodnoj godini, kao i da utvrdimo šta je to što tek želimo da postignemo.
U Španiji je običaj da se neposredno pre ponoći pojede 12 zrna grožđa, dok Danci razbijaju tanjire ispred kuće. Smatra se da tanjiri simbolizuju prijatelje, pa što više tanjira – više prijatelja u novoj godini. U Brazilu se Nova godina tradicionalno dočekuje na plaži Kopakabana. Brazilci smatraju da je bela boja znak sreće, te su svi obučeni u belo i u ponoć bacaju cveće i pale cveće na plaži. Kinezi smatraju da je crvena boja simbol sreće, ljubavi i veselja, te svoja vrata ukrašavaju crvenim trakama.
Japanci veruju da je čista kuća preduslov uspeha u narednoj godini, te poslednji dan stare godipne provode čisteći kuću i „terajući prašinu“. Stari sicilijanski običaj kaže da će sreće imati oni koji u ponoć jedu lazanje.