Da li lenjost na kraju ispostavi visok račun?

 

Sedim, sija na mahagoni stolu kao iz čitaonica i sa stolova ministara i advokata, koji je inače nisu dva put’ u zivotu uključili, zelena lampa, znate svi kakva. Sto oko mene pun knjiga. Knjiga, skripti, svezaka. Trudim se da učim. Zveram u knjigu, prelećem stranice, bojim neka slova, podvlačim rečenice. To je sve ,koncentracija je u “autu”, mislim o svemu ostalom osim o slovima koja će me jednog dana hraniti. Zatvaram knjigu, kažem sebi: „Ma učićes kasnije ,večeras, ima vremena, još mesec i po dana do roka.” I tako svaki dan. Stalno sebi dajem novi motiv, da ću večeras, sutradan ili ko zna kad uzeti da učim, samo ne odmah. Dani prolaze, gradivo se gomila, ubeđujes sebe, iako znaš da je to opaka laz, da bezveze morališeš. Ali doćiće i taj dan, da ćeš sesti da učiš, ali će verovatno biti kasno. Kasno barem za taj rok. Tražim izgovore da ustanem od stola. I u 99 posto slučajeva i ustajem, odlazim napolje, sedim sa ortacima, gledamo fudbal, pijemo kafu, viđam se sa devojkom, sedim za kompjuterom, pišem, ali samo ne ono što bi trebalo.

devojka čita knjige u biblioteci

Zašto je toliko teško? Teško je iz jednog prostog razloga: sve drugo je zanimljivije, sve drugo je lakše nego sedeti za stolom i lupati se suvoparnom materijom o glavu čija slova tutnje kroz tvoje ušne školjke, pa kroz Eustahijevu tubu sve kroz unutrašnji ušni kanal, pa sve tako na drugu stranu i napolje kroz drugu ušnu školjku. Naravno, ova metafora je možda neuspešna usled mog doktrinarnog nepoznavanja anatomije ali, shvatate poentu. Jednostavno “ne ulazi” u mozak. Sive ćelije lenčare, lakše je tako. I divim se onim upornima, nisu oni svi mnogo pametni, čast izuzecima, ali dobar deo njih je došao sa raznoraznih strana Srbije, bivše Juge, svako iz svoje zabiti i sa svoje čuke. Došli su s jednom vrlo jasnom i očiglednom namerom, da završe neku “školu”, da se zaposle i ostanu da žive u Beogradu (čitaj: Srbiji). Pri tom, nemam nameru niti mi je želja da ih omalovažim, jer su to mahom dobri ljudi,čak i sam poznajem i družim se sa nekolicinom istih, i mogu reći da su to možda i ponajbolji ljudi koje sam upoznao. Ali, medalja ima dve strane. Sa tim finim ljudima iz unutrašnjosti koji su došli da uče, koji vape za znanjem, ako ne za znanjem, onda makar za tim da se ne vrate odakle su došli, elem, dolazi i njihova ”zla sestra bliznakinja”, senka, verni pratilac, omladina ili bolje reći, svi oni momci i devojke željne godinu ili dve dana (u slučaju da ih ne preterano zainteresovani, ali dobrostojeći roditelji, da ne kažem gastarbajteri, isfinansiraju i za obnovu godine) provoda, žurki, bahanalija i beskrajnog ludila koje ovaj naš glavni grad, ovo globalno selo (u šta se zbog istih i pretvorilo) pruža. I uspeva im, makar tih godinu ili dve, opet ponavljam, zavisno od roditeljske volje I želje da ih njihovi miljenici “muzu”.

Ali šta je sa nama koji nemamo gde da se vratimo, koji smo odavde, mi “Beograđani”? Mi, koji nemamo tamo negde u zavičaju njivu, krave, svinje i ostala poljoprivredna dobra od kojih može da se preživi sve i da nemaš neko parče papira za koje se danas usuđuju da kažu “diploma”. Kako mi smemo da budemo lenji? Očigledno da smemo, smemo zato što smo tako naučeni, od svih. I mislimo da će nam samo pasti s neba. E pa, gospodo, neće! Knjigu u šake, pa na Tašmajdan, na klupicu, u čitaonicu, biblioteku ili bilo koje drugo mesto, gde se može fino učiti i kulturno uzdići, da zaslužimo to parče “vredne” hartije, jer nama (čitaj: Beograđanima) nema nazad, nema njive, krave i svinje, pšenice i kukuruza, mleka i kajmaka, slanine i čvaraka. Moraćemo da zasučemo rukave i zaoremo (što bi rekli naši političari u uzletu kampanje za nadolazeće izbore)! Moraćemo, istina (što bi rekao Čeda Jovanović ) i to ozbiljno, ali po knjizi.

Podeli