Gluposti – Reč profesora #5
„Ko ovde još ima vajde od fakulteta?“
„A hoćeš li da radiš kao konobarica?“
„Pa rekoh vam da sam vajar, zašto bih radila nešto što ne znam?“
„Pa u ovoj zemlji svako radi ono za šta nije školovan!“
Priznajem da nisam mogla da se načudim glupostima i neznanju starlete, ili kako već, poznate pod nazivom Oro. Smeješ se, ali nekako gorko, jer je to u stvari za plakanje.
Ono što je najstrašnije je što je u našoj Srbijici zavladala ordinarna glupost. To je karta za uspeh, što gluplje to bolje.
Zato neki đaci sede kao cepanice na času i savršeno ih ne interesuje ono što ja pričam. Neko je u mislima ko zna gde, neko spava otvorenih očiju, a neko samo gleda na sat i misli kada će ovo smaranje da prestane da može da pogleda da li ima nekakav sms ili da ode na fejs i da vidi još gluplji status nekog svog.
Zato se dešava da kada prozovem pojedince i kada ih pitam nešto što znam da znaju, oni se prave kao da prvi put za to čuju. A ocena, pa koji će im to uopšte, kao da je ona bitna.
Kada im kažem da im je ocena ipak bitna, da treba da imaju bolji prosek da bi mogli da upišu fakultet, uostalom u znanje treba stalno ulagati, gledaju me sažaljivo kao da se pitaju iz kog sam ja filma, verovatno nekog crno-belog.
„Ko ovde još ima vajde od fakulteta?“
„Ja ću da upišem privatni fakultet, što bi se mučila i učila!“
Onda kod kuće prelistavajući novine, naiđem na slike dve, nekada bile devojke, koje komentarišu: „Ja znam tačno koliko sam uložila u sebe, 10.000,00 eura, uživam u operacijama, jer ne volim ništa što je prirodno.“ „…Ne znam koliko kubika mi je ubrizgano“.
Stvarno ne znam zašto se ovako nešto objavljuje, ali znam da je moja bitka sa đacima izgubljena.
Došla nam je u školu bivša učenica koja je završila svoje školovanje i priča nam kako je to izgledalo kada je otišla da se prijavi u Biro za zapošljavanje.
Tamošnji radnik je završio upisivanje njenih podataka, a ona je inače vajar:
„A vi, od svakog đubreta pravite umetnost?!“- možda je čovek hteo da bude duhovit.
Naravno da ona želi da radi u struci, ali on je ipak pita:
„A hoćeš li da radiš kao konobarica?“
„Pa rekoh vam da sam vajar, zašto bih radila nešto što ne znam?“
„ Pa u ovoj zemlji svako radi ono za šta nije školovan!“
E ovo je najbolja definicija naše sadašnjosti.
Kod nas se svi razumeju u sve i ni u šta drugo. Zato ovako i živimo.
Glavno je da nama, prosvetnim radnicima, traže da pišemo portfolio, to će sigurno da nas izvuče iz krize i približi Evropi. Oni koji ove gluposti smišljaju, naravno da nemaju to isto, za njih portfolio predstavlja pripadnost stranci ili onima koji ne mogu „ponosno“, još uvek, da prošetaju gradom. Dok god je tako, ne piše nam se dobro.
Ja treba da pišem svoju biografiju, filozofiju, koje nastavne metode i koja nastavna sredstva koristim u nastavi da bih što bolje motivisala đake. Pa njih ni go-go igračice ne mogu da motivišu, čemu to, dok god sa glupošću bolje prolaze.
Ovo već duže traje, pa je tako stasala već prva generacija takvih, koji su sada postali roditelji. Evo kako izgleda njihovo vaspitanje dece.
Scena se odigrava u Domu zdravlja. Tata je u čekaonici, mama je u ordinaciji sa sinom od oko 3 godine. Pregled je završen, pa je mama dete poslala kod tate, dok ona završi papirologiju. Detence izlazi iz ordinacije sa suzicom u očima i jecajući traži od tate žvaku.
„Šta je p…o? Opet si plak’o?
Dete ne sme ni da klimne glavom.
„Siso jedna, sram te bilo!“ – tata je neumoljiv.
„Tata, a daj mi žvaku!“ – jedva čujnim glasićem moli.
„Siso, hoćeš opet da plačeš?“ – besno ga pita.
„Neću nikada više, obećavam.“ – briše svoju suzicu i uzima žvaku.
Jadno dete – ma jadni svi mi.
Dok god se ovde nešto ne promeni, dok god mi kao narod sve gutamo i ćutimo, ovde će glupost carovati.
Deca neće znati ni da pričaju, već sada ne znaju da pišu, nemaju svoje realne odgovornosti, samo na papiru, ništa ne mogu, jer su jadni preopterećeni, roditelji ili ko već će zaključivati ocene, a mi ćemo da piskaramo kako da ih motivišemo i na koji način da im nešto utuvimo u glavu.
Završiće oni svoje školovanje, dobiće svoje diplome, a onda će ti isti da nas uče, da nas leče, operišu, da budu elokventni advokati, sudije, političari koji će upravljati ovom zemljom.
Umesto da se bavimo zdravim razumom i da razvijamo poljoprivredu na ovako dobroj zemlji, svi dođoše u Beograd. Gde ću ja svoju decu da zaposlim? Zato je Beograd pun udruženja Kragujevčana, Šapčana, Kruševljana i svih gradova po Srbiji i svako od njih ima jedno svoje Veče godišnje.
Jedino mi Beograđani nemamo ni svoje udruženje, ni svoje veče. Mi smo vrsta u odumiranju, kao i svi oni koji imaju i malo pameti.
Glupostima nikada kraja.