Humanost – Reč profesora #13

Što ti je život, igra slučaja, ili ne, ali u jednom istom danu objašnjavam učenicima šta znači biti human, čitam da je dete umrlo od retke bolesti i koliko je koštala predizborna kampanja. Pitate se kakve sve to ima veze jedno sa drugim, ali nažalost ima.

volontiranje u Crvenom krstu

Učenici imaju asocijaciju, kada sam ih pitala da mi objasne reč „human“, na humanitarne akcije koje su sve češće u našoj državi. One, dakako, treba da postoje, ali ne i da budu jedini način prikupljanja para za nekoga ko je oboleo i potrebno je da se leči u inostranstvu, jer se većina njih održava upravo zbog toga.

Godinama se broj akcija povećava, a to samo znači da se broj obolelih povećao, a godine obolelih se smanjuju. Tako imamo sve više bolesne dece koja treba da se operišu van granica naše zemlje i sve su više zastupljene retke bolesti.

Čim se prave takve akcije znači da kod nas nema uslova i da država nema para da to finansira.

A zašto kod nas nema uslova?

Iz prostih i jednostavnih razloga – nije se ulagalo u zdravstvo i svi dobri lekari odoše odavde da rade u nekoj boljoj zemlji, da leče neke druge ljude koji znaju da cene njihovo znanje.

Ko radi u toj komisiji koja odlučuje da li će država da finansira operaciju ili ne? Kako može da potpiše papir kojim će da ugasi poslednju nadu roditelja da će im dete biti spaseno? Njihov autogram označava smrt duše koja nije ni zakoračila u život.

Evo upravo se sada desilo da su odbili, pa posle nekog vremena ipak odlučili da dete pošalju, ali kasno. Nema više nade i dete je završilo svoj kratak život. Kako se sada ti ljudi osećaju, zašto se igraju nečijim životom? Kod takvih slučajeva se zna da je vreme odlučujući faktor.

A onda se žale da nam je natalitet nizak, da dece nema. Sređuju se porodilišta, ali da li je to jedino bitno?

Ne povećava se natalitet sređivanjem porodilišta, nego stvaranjem uslova da ta deca odrastu zdrava,( evo sada problema i sa vakcinama) sita, nasmejana.

Tek kada čovek ovde ima posao i od čega može da živi kako to dolikuje čoveku, on će da razmišlja o zajednici i o potomstvu.

Pošto se ovde živi kako se živi, mladi, ono malo što ih ima, samo žele da odu odavde.

Nije ni čudo da dece ima sve manje i manje.

Samo sam se iznervirala i da bih skrenula misli počeh da listam novine. Bolje da to nisam uradila.

Čitam članak u kom govore koliko je propagandnog materijala potrošeno u izbornoj kampanji:

3200 bilborda;

1802 reklame na banderama;

1319 vozila u kampanji;

280.000 upaljača, hemijskih olovaka, kalendara;

Milion letaka, brošura, novina;

220.000 plakata;

Posmatrači na izborima ( zaboravih broj);

Reklame na radiju, televiziji;

Tek sada mi se smučilo.

Po hiljaditi put konstatujem da je bolje čitati knjige nego novine.

Ljudi moji, koliko je to sve para?

Koliko dečijih operacija je tim parama moglo da bude plaćeno?

Koliko dečijih života je moglo da bude spaseno?

Da li ova država može da donese zakon i da se kaže da na izborima neće biti korišćen izborni materijal i da će ta suma novca,koju bi trebalo reći javno, biti uplaćena i taksativno nabrojati kojoj deci za lečenje.

Svaki početak je težak, ali treba doći do tog početka.

Možda bi se tada videla namera da se ipak misli na decu i budućnost ove države.

Možda.

Podeli